posaosada.com / ljudski resursi » Blog Archive » Imaju li muškarci monopol na rukovodeće pozicije?

Imaju li muškarci monopol na rukovodeće pozicije?

12. 08. 2008. autor: Vera Petrovic

Nemam nameru da sad održim jedan feministički monolog o ženskim kvalitetima, i moram da napomenem da se stvarno iznerviram svaki put kada čujem da moramo imati toliko - i - toliko - procenata - žena - u - politici / zdravstvu / finansijama / bilo čemu. Ne smatram nekom ženskom emancipacijom to što će žene biti unapređene samo zato što su žene, a malo ih je trenutno u toj oblasti; naprotiv, ako je to samo da bi se dostigao taj zadati procenat onda neka hvala, i ne treba da ih unaprede. Ali ako osoba zaista dobro radi svoj posao, ne razumem zašto je potrebno mnogo više godina da se to primeti kada je žena u pitanju!

I da se zna, ovo ne pričam napamet, svuda oko mene viđam žene koje su sjajne u svom poslu, ali priznanje nekako uvek izostane. Evo jednog konkretnog primera, meni bliske osobe: žena radi u jednoj veoma poznatoj i uspešnoj kompaniji, već 18 godina. Čak i radi tzv. muški posao - u pitanju je elektrotehnika. Uvek je dobro radila svoj posao, bar su tako tvrdili oni koji o tome odlučuju. Nikada nije napravila neku kardinalnu grešku zbog koje bi trebalo da se bog zna koliko nervira. Kada su dolazili novi ljudi u kompaniju, slali su ih kod nje na obuku, kada se pojavi neki problem sa kojim treba da se izbori sektor u kom ona radi, uvek se prvo obraćaju njoj, kada ode na godišnji odmor bar nekoliko puta joj službeni telefon grozničavo zvoni jer se dogodilo nešto što treba podhitno rešiti, kada nešto treba da se odradi u veoma kratkom roku - naravno ona je ta koja to može. Ali, sve se uvek završi tapšanjem po ramenu, i eventualno pohvalom u četiri oka. Nikako da se neko seti da postoji i povišica, ne daj bože unapređenje. I tako godinama. A za to vreme, muške kolege napreduju li napreduju; neki zasluženo, neki malo manje zasluženo.
Na moju neizmernu radost, nedavno se i to čudo dogodilo - unapređenje! I mala (ali ipak je i to nešto) povišica.

unapredjenje.jpg

Treba li reći da je to bilo jedino “žensko” unapređenje! Ali dobro, možda ostale nisu ni zaslužile, ili hm… samo treba da prođe dovoljno godina pa da i njih zadesi isto?
Moram da priznam da i ja sama imam slična iskustva, ponekad sam se osećala pomalo zapostavljeno. Kolege kojima sam se nekada i požalila da se ne osećam uvaženo, samo odmahnu rukom i kažu da umišljam, da se i oni slično osećaju, da to nema veze sa tim što sam žensko; nakratko i poverujem (OK, možda i nisam baš toliko dobro to uradila), a onda se dogodi nešto što me vrati na početnu premisu. Ali zašto muškarci više uspevaju u karijeri, čak i ako nisu kvalitetniji?

Po nekim istraživanjima sprovedenim u SAD, žene su vlasnici 53% univerzitetskih diploma u zemlji, ali rade na samo 10% visokih pozicija. Ne želim da sad apelujem za podjednaku raspodelu, ali nesrazmera bode oči. (I ne verujem da je samo posledica prirodne selekcije u radnom okruženju.) Neki od istraživača su proračunali da taj odnos znači da muškarac zaposlen u nekoj oblasti ima devet puta veću šansu da dosegne vrhunsku poziciju nego žena! Jedno od pomenutih objašnjenja jeste način vaspitavanja dečaka u savremenom društvu: svakodnevno podsticanje da preduzimaju rizične poduhvate, da podnose bol i neuspeh, da se ne plaše, i da rade sve što je neophodno ne bi li pobedili. A takođe ima veze i sa tim da su većina lidera muškarci, a muškarcu je lakše, i bezbolnije, da unapredi drugog muškarca nego ženu (razlog vam verovatno sam od sebe pada na pamet). Ali to je samo jedan deo objašnjenja. Čak je i jezik kojim se većina žena služi nekako pasivniji, tolerantniji, nežniji, kooperativniji. Muškarci se uče takmičenju, žene saradnji. Mada, to polako počinje da se menja, žene su počele da uče od muškaraca kako se izboriti za zasluženo priznanje.

borba-polova-2.jpg

Svakako, mora da postoji način da “postavite sebe na pravo mesto”, kada znate da to neće niko uraditi umesto Vas. Na testovima samopouzdanja, kompetitivnosti i spremnosti da se preuzme rizik muškarci skoro po pravilu imaju više rezultate; dobra vest je da ta razlika i nije toliko velika da bi bila nedostižna. U većini slučajeva, dok žena noćima ne spava radeći na izveštaju o kvalitetu nekog projekta, muškarac će to vreme provoditi pišući izveštaj o svom doprinosu kvalitetu projekta, i smišljajući kako da taj projekat bude vidljiv za što veći krug rukovodioca. Svesno ili nesvesno, proces socijalizacije muškaraca tako teče. Po nekim psihološkim istraživanjima, oni su skloni da precene svoje postignuće, dok su žene sklonije potcenjivanju svog doprinosa. Pa onda nije ni čudo da su oni češće nagrađivani.

Šta treba da uradimo da bismo lakše i brže (zasluženo) napredovale u karijeri? Da li treba da počnemo da ličimo na muškarce? Naravno da ne. Razlikujemo se i tako i treba da bude. Ali malo više samopouzdanja nije naodmet; pa da više ne bude da je “ona postigla sjajan rezultat uprkos tome što je žena”, već naprotiv - baš zato što je žena; i kao takva treba da bude adekvatno nagrađena. Ali ne zato da bismo postigli onaj procenat sa početka teksta, već zato što zaista postiže vrhunske rezultate, mada na drugačiji, tiši, “ženski” način. Taj način postizanja uspeha nije ni bolji ni lošiji od “muškog”, jednostavno je drugačiji i kao takav treba da postoji i bude priznat. Ovaj svet bi bio mnogo jednostavnije mesto za život da nismo toliko različiti, ali ovako je ipak zanimljivije, zar ne?



Vaš komentar



2 komentara na “Imaju li muškarci monopol na rukovodeće pozicije?”

  1. Bratislav:

    Slažem se da postoji niz diskriminacija u poslu prema ženama, ali koliko je meni poznato 95% direktora marketinga velikih firmi u Srbiji su direktorke. Na posao administrativnog ili marketing profila se primaju isključivo žene, jer gazda je muško što sa druge strane ukazuje neku “sivu diskriminaciju”. Elem u korporativnik poslovima poput PR-inga priča je u potpunosti u znaku žena. Jedini muškarac za koga se zna je portparol a ne PR i radi za političku stranku

    . Pošto sam završio “ženski” fakultet, nisam baš primetio da je kvalitet rodno određen, a ni to da većina žena koje rade u pomenutim poslovima znaju išta bolje nego neki muškarac. Sve kreće od one dinarske- Žensko je brbljivo, muško ćuti, a i nastavlja se sa tom politikom koja poslodavcima ne donosi nikakav prosperitet, pa se te žene otpuste i zamene drugom. Muškarcima ulaz zabranjen i ostaće takvim, dok se ovoj seoskoj državi ne objasni da polna ravnopravnost uključuje muškarce sekretare i žene koje kopaju na putevima. Ako mogu u Norveškoj, mogu vala i ovde. I ne osećaju se Norvžanke manje ženom, zato što ne gladuju za krpicama i nose štikle. Srpske “poslovne” žene hoće emancipaciju vrlo selektivno- da primaju “muške” plate, ali kad treba orman da se nosi, to će muško da radi, jer to nije “ženski” posao.

  2. tanja:

    Imaju….